Situacija u Vaterpolo klubu Crvena zvezda, koja je dovela do gašenja seniorskog tima, služi kao bolna opomena za celokupan srpski vaterpolo. Nekadašnji prvak Evrope danas ne postoji na vaterpolo mapi, a pitanje je ko je sledeći na redu.

Pitanje je da li je ikada postojala nada da će se Vaterpolo klub Crvena zvezda, po završetku prvenstva, uspeti da se održi na površini srpskog vaterpola. Pre tačno godinu dana, nova uprava Crvene zvezde predstavila je tim koji je trebalo da napadne najjače domaće sastave. Međutim, umesto borbe za trofeje, klub je doživeo decembarski udarac, dočekavši ga na klimavim nogama.

Sa jedva skupljenim timom, uz minimalnu pomoć Sportskog društva, ekipa Aleksandra Filipovića je uspela da osvoji četvrto mesto i izbori plasman na evropsku scenu. Nada u bolje dane je postojala, ali se nažalost nije ostvarila. Prvo je otkazana Evropa, a zatim nisu ispunjeni ni uslovi za domaću licencu. Igrači i treneri su otišli, i ako želimo da budemo iskreni, Crvena zvezda danas nema ništa što bi je činilo klubom. Ništa, osim bogate istorije predstavljene trofejima iz 1992. i 1993., zatim 2012. i 2013., uz još dva kupa.

Ova situacija nije nova u srpskom vaterpolu. Početkom veka slična sudbina zadesila je Bečej, a danas se gašenje crveno-belih prihvata kao normalna stvar. Krivice u crveno-beloj porodici ima mnogo. Teško je prihvatiti da autoritetom koji imaju čelnici SD Zvezdan Terzić i Stojan Vujko nisu uspeli da pronađu spas za klub koji je bio prvak Evrope. Nešto tu nije u redu, pogotovo jer se ne radi o velikim sredstvima.

Stradali su vaterpolisti, a ova agonija služi kao opomena za sve. Zvezda je retko kada u istoriji izlazila iz senke Partizana, jednog od najtrofejnijih svetskih klubova, sredine koja je decenijama vukla jugoslovenski i srpski vaterpolo. Od raspada SFRJ, Partizan je bio prvo u senci Bečeja i Jadrana, ali je uvek bio tu. Od osamostaljenja Srbije bio je neprikosnoven šest godina, da bi se tada pojavili prvo Crvena zvezda i Radnički, a zatim i Šabac. Polako su sa velike scene nestajali Vojvodina i Beograd, koji su imali prepoznatljivu školu.

Uz to, sopstveni finansijski problemi koji su i danas prisutni, sporovi sa opštinom oko bazena i jasna nezainteresovanost države da pogleda na Banjicu, doprineli su da Partizan danas nije ono što je bio. Ipak, za razliku od Zvezde, on se bori. A zbog čega smo uveli Partizan u priču o Zvezdi? Samo da pokažemo da za razliku od Budimpešte, Barselone, Atine, Beograd više nije sredina velikih timova. Slušali smo kako nema interesa ulagati u vaterpolo klubove, sve se svodi na dobru volju pojedinaca, nema sistemskog rada na sopstvenoj promociji, razvijenom marketingu…

Danas Radnički, Novi Beograd i Šabac imaju razloga da budu mirni, Partizan se bori… Svi ostali su daleko od nivoa koji traži vaterpolo zemlje koja je olimpijski pobednik i evropski šampion. Ali, mnogima se smeši sudbina Zvezde. Pri tome mislimo na one koji imaju veće ambicije od skupljanja članarina i igranja na nivou privlačnom prijateljima i rodbini. Takvih je sve manje, vaterpolo je u ogromnom problemu, ali je nažalost i ogroman broj onih koji to ne vide. Zvezda je povukla nogu. Nije pitanje hoće li se vratiti, već ko je sledeći. A i ako se nekim čudom vrati, biće to ko zna koji početak bivšeg prvaka Evrope.

Komentari